str. 62 i 63, the Genesis account, teološki, istorijski i naučni komentar na Postanje 1-11,
Džonatan Sarfati, PHD, F.M.
Najomiljenija teorija poticanja od pagana je da je Postanje posuđeno iz Enuma Eliša-a. To je mit napisan akadskim klinastim pismom koji se sastoji od 1000 stihova i zapisan je na sedam glinenih pločica. Ime dolazi od prvih reči „kada na visini“ – enuma eliš la nabu šamani, „kada nebesa iznad ne behu nazvana …“
Engleski istraživač i arheolog Ostin
Henri Lajar (1817-1894) otkrio je njegove fragmente u Ninevi (danas u
modernom Iraku). Engleski asirolog Džorž Smit (1840-1876), koi je takođe
otkrio Gilgamešov ep objavio ih je 1876. godine pretenciozno kao
Haldejski izveštaj Postanja.
Nakon što je ovo otkriveno Fridrih Delič
(1850-1922) je predložio tvrdnju da je većina Postanja posuđeno iz ove
knjige. Njegov prvi predlog je bio na predavanju Deutsche Orient
Gesellschaft u Berlinu pod nazivom „Babel und Bibel“ („Vavilon i
Biblija“), 13. januara 1802. godine. Fridrih Delič je bio sin Franca
Deliča koji je bio ko-autor odličnog komentara kojeg sam često citirao.
Nažalost, Fridrih je bio liberalan teolog nasuprot njegovom
konzervativnom ocu i takođe je napustio očev istaknut pro-semitizam.
Njegov učenik Paul Haupt (1858-1926) je čak bio zagovornik proto-naci
viđenja da je Isus arijskog porekla.[1]
Enuma Eliš nije ustvari uopšte izveštaj
stvaranja. On započinje sa pitkom vodom koja je oličena kao bog Apsu,
mešajući se sa slanom vodom oličenom kao boginja Tiamat. Upravo kad se
pitka voda uliva u more mulj se često stvara baš u delti i može biti to
tumačeno kao događaj stvaranja. To je zapravo jednostavna fizička
hemija: čestice mulja su već bile prisutne tamo u rečnoj vodi, ali
zahvaljujući nošenjem jednakih naelektrisanja, ove čestice su
suspendovane elektorostatskom repulzijom među njima. Kada se reka
susreće sa slanom vodom joni uveliko neutralizuju naelektrisanje i
poništavaju električnu repulziju. Tako da čestice flokuliraju (ugrubo:
talože se).[2]
Ali mit kaže da su bogovi rođeni od
sjedinjenjem Apsu i Tiamata. Međutim, kasnije oni čine tako veliku buku
da Apsu poželi da ih pobije. Najmoćiniji bog Ea uspeva da uspava Apsua i
potom ga ubija. Ali zatim Tiamat želi osvetu za ubistvo njenog muža i
rađa 11 bogova-čudovišta. Jedan, Kingu, postaje novi suprug Tiamata i
general njene armije.
Bogovi su preplašeni, ali tada Marduk sin
od boga Ea koji je čak i snažniji od Ea prihvaća da pomogne u zamenu za
to da bude proglašen Kraljem bogova. On hvata ogromnu Tiamat u mrežu,
usiljava žestoki vetar u njena usta koji naduvava njenu unutrašnjost i
ubija je sa strelom kroz njen stomak i srce. Tada razbija njenu glavu sa
toljagom, raseca njeno telo na dvoje „kao ribu za sušenje“ i pravi nebo
od gornjeg dela i zemlju od donjeg tela. Tiamatove plačne oči postaju
izvor reka Tigrisa i Eufrata i rep postaje Mlečni put.
Tada Marduk hvata Kingua i pogubljuje ga.
Od njegove krvi pomešane sa glinom stvoreni su ljudi da služe bogovima.
Marduk uz to postaje glavni bog Vavilona. U Hebrejskoj Bibliji je
poznat kao Merodah.
Kao što vidimo ovi „bogovi“ su smrtni,
nasilni i krhki, i nisu vrhovni gospodari nad tvorevinom. Ovo nije ništa
kao Tvorac Bog Postanja, vrhovni gospodar Bog nad svim što je stvorio.[3]
[1] Haupt, P., The Aryan Ancestry of Jesus, The Open Court 4(1):193-204; opensiuc.lib.siu.edu/ocj/vol1909/iss4/1
[2]
Ovo je jako pojednostavljen opsi onoga što je rigorozno objašnjeno
poznate DLVO (Deryagin-Landau/Verwey-Overbeek) teorije koloidne
stabilnosti.
[3]
Vidi takođe Adamthwaite, M.R., Is Genesis 1 just reworked Babylonian
myth? J.Creation 27(2):99-104, 2013. Murray Damthwaite, doktor sa
Melburn Univerziteta (Australia) u Drevnoj istoriji, jeszicima
(akadskim) i književnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar